Romanticar u svom romanticnom kutku..

Svi Vi kojima je dosta surove sadasnjice, koji biste rado uplovili u svijet sna, njeznosti, osjecanja, romanticnosti DOBRODOSLI na blog namjenjen svim romanticnim dusama. Dopustite da vas povedem u svijet osjecanja, njeznosti nemira, romantike i mastanja

16.12.2007.

+++Romantik+++

Nemogu se oduprjeti dojmu...da te više nema..

Uzdasi postaju jaci...

Oni otisci plača na mom licu....

Moje ruke svinute u molitvu...

Zar to vrjedi?

Zapitah se...Tko mi preostaje na ovome svijetu?

Koga da opet zavolim kao brata...

Kao prijatelja...

Tko mi nece pruziti istu patnju...

Zbog koga necu plakati kada umre???

 

Bojim se bliskosti...one,koja se boji mene same...

A bio si swe potrebno i nepotrebno..sve sastavno i ne sastavno..osmjeh i suza...

Bio si covijek u globalu...

Zasto vise nisi snama?! :(

ako je ikako moguce voljela bi čuti nesto i od ljudi koji su ga licno poznavali...pa se mogu javiti na moj blog,,,ili ovdje na ovaj ..

pozz

 

aisha

 

08.12.2007.

+++ Sjaj u Trawi +++

Slucajno prevrtajuci zbirku starijih mojih pjesama...naletih na owu....sjetih se..bila je pisana Njemu...

Sjecam se njegovog zadnjeg rodjendana....Nisam znala sto bih...poslah mu malu biljeznicu popunjenu sa mojim pjesmama..citatima...u zadnjem djeu biljeznice...mnogo listova ,kao neki dnevnik koji sam vodila popunjavajuci biljeznicu....

Znala sam ju pisati i do 4 ujutro...

Oboje smo obozavali film...Sjaj u Trawi....pa sam mu kao posvetu i prvu pjesmu ...napisala svoje vidjenja filma...svoj nacin gledista....

Sjecam se koliko se obradowao kad je primio poklon.....Trebao je drugi dio teke da sam popuni....Tko zna gdje je t abiljeznica sada....vjerujem da ju je negje u ladici spremio .)

Ali misli koje su bile plesale po njoj....Vjerujem da i danas cuva u srcu...tamo negdje...Gore..Daleko...Ali meni  jos uvijek Blizu...

 

 

.........Sjaj u Trawi......

kao kroz maglu...
gledam....
prostranstva nekih lažnih nada...
polje prepuno suza i osmjeha...
što bljede....

kao kroz san....
tvoj lik..
i hiljadu rječi...
lažnih obećanja...
i onih kapljica sreće..
što presijavale su se na suncu...
sada trunu u tami....

sada su tu..
samo da me podsjete...
da nestalo je tog sjaja....
da je ovo samo povratak u čutanje...
i da nema objašnjenja....

jer previše je razloga..
da bi se izgovorili...
previše boli...
da bi je otopili....
previše rjeka..
koje treba spojiti....

a mi...
to neznamo....
možda nikada nismo  ni vjerovali....
da može uspjeti...
možda smo odustali a da nije ni započelo....

predali se...nekom vjetru što nas je nanjeo..
na krajeve...
koji nemaju most....
koji ne idu istim putem....
možda smo izgubili...

a da nikada nismo shvatili koliko smo toga imali....

by..aisha...

With lowe...

 

 

07.12.2007.

+++ R.I.P. Alija ...Svijet je izgubio Dusu! +++

Osjecajuci da sam bila jako povezana sa vlasnikom bloga..I da sam ga mnogo voljela i cjenila...Imam potrebu da swima koji su ga citali.....posvetim zadnji post.....

Nazalost..On vise nije snama..Kao sto netko u komentarima rece...Umro 1.12...u 5h ujutro u snu....

Nakon duge borbe sa rakom na plucima...Mnogi vjerujem da znaju  i da su pratili njegovu borbu kroz ove mjesece....Znam da was je wolio i da ste mu iako vas ne pozna lično bili welika utjeha..i weliki oslonac...

Znam da bi i on volio dostojno se oprostiti od was..i zahvaliti wam...

zato sam zamolila admina da mi da pristup blogu...i WELIKO MU HWALA na owome...

Zahvaljujem ovom prilikom i lazio forumu,ljudima koji su ga cini sretnim,koji su mu ostvarili najveci san,odlazak u Rim..

te jedno weliko i ogromno Hwala Ali Akatiriu...Indonezijskom lječniku koji mu je savjetovo..da ode kod privatnika jer je sumnjao na tumor na nozi...

Hwala..Sto je dao Da Alija bude makar par mjeseci duze dio naseg zivota...

Ja ga takodjer ne poznam licno..premda ga poznajem skoro 4 godine...I Wjerujem da vecinu toga o njemu znam...

Blizina nikada nije mjerilo bliskosti...

Mnogo je toga bilo medju nama...mnogo puta smo se i prepirali oko sada nevaznih sitnica...i mnogi ce reci svasta o nasem odnosu...

Ali i on i ja znamo prawu istinu....Vjerujem da se ljudi i prepiru ako cjene misljenje jedno drugoga...i narawno..sad su to bile bezazlene prepirke...

Woljela sam ga i cjenila i uvjek je to znao...Jednostawno bio je hrabar..bio je borac..i weliki oslonac u najtezim mi trenutcima...

Mogu iskreno reci da sam i ja njemu bila velika podrska...Mnogo smo pricali preko msna...mnogo preko mobitela...

mnogo puta bih ga probudila iz sna,samo da vidim kako je :)

Znam..uvjek je gundjao..."aisha,kasno je,opet si me probudila... :)"

Znam i da mu je bilo drago...Mnogo smo pricali o njegovoj bolesti,o zivotu oprijateljima...o swemu...

 

Cjenio je i mnogo volio roditelje i sestru....Sjecam se zadnjih mjeseci...I sada se najezim kad se sjetim s koliko je strasti pricao o djevojci.o zivotu...o putovanju u Rim....

Rekao je:" Aisha...napokon sam ispunjen,ona je swe sto sam ikada trazio..sva moja snaga...Sretan sam sto ju imam"

Narawno ovo su prisjecanja a ne doslovno njegovi citati...ali energija sa kojom je pricao o njoj...o zivotu...ta hrabrost sa kojom se borio......Divila sam mu se...

Ja koja sam bila ljuta na Boga..sto mu radi to swe...a nije zasluzio....pored njegovih rjeci bi se posramila...

Nikada...nije rekao da mrzi nekoga ili nesto...jednosatvno je prihvacao stanje kakvim jest...i kretao dalje...

Pritom iz nikoga nije crpio snagu,vec ju je stovise i dawao drugima..dawao ju  je i meni...

Mnogi su nakon njegove smrti izjavili d aim je zao jer s emjesecima nisu culi snjim...i nisu m urekli sve sto su htjeli...

 

Drago mi je da mi je srce na mjestu...I drago mi je sto sam mu svaki drugi dan dosadjivala sa porukama i rjecima...sto sam mu govorila da ga volim i da vjerujem u njega....

jednostawno zeljela sam da to zna...i Vjerovali ili ne...sada kad aga nema..nemam mu nista za reci....Sve je vec znao...

 

Tesko je naviknuti se da ga nema...Jos doma cuvam njegov cd,čestitku...koju mi je poslao za 15ti rodjendan....

Jos se sa ushicenjem sjecam dana kada sam ga upoznala....

Mislim da nikada nece nestati iz mog zivota...

Jer previse je zivio u meni...previse je bio dio mene...da sada pripadne zaborawu...

Drago mi je sto nije patio..umro je u snu...Vjerovatno u lijepom snu...jer volio je sanjati..bio je najveci romantik kojeg poznajem...

Volio je djecu...i onog svog malenog susjeda kojem bi davao čokoladice :)

Wolio je zivot,koji u mnogocemu nije bio fer prema njemu....

Ne mogu ni opisati koliko sam ponosna sto je takav covjek bio dio mog zivota...i uvijek ce biti....

Jer on...nije umro...

Jednostavno... Bice kao sto je on...NIKADA  NE UMIRE!!!

 

 With lowe...

 

                   Aisha...

 

I kada nestane taj sjaj u trawi..i ta ljepota cvjeta...Zivjet cemo sa onime sto ostane iza njega.....(Sjaj u  Trawi )

 

20.05.2007.

Thank you

Nisam odlucio ponovo pisati blog, samo zelim isti da zavrsim na mnogo bolji nacin. Na nacin na koji to dolikuje. Zelim posvetiti bar zadnji post njima kojima nisam nijedan, a zasluzili su mnogo vise od posljednjeg.

 
Dragi moji prijatelji, hvala Vam za sinosnju noc. Hvala za svo ono glupiranje, pretvaranje, sav onaj trud i napor da mi ugodite. Hvala sto me ponosno gledate, sto mi dajete best days of my life. Sinoc nije trebala biti moja noc, ali vec postajem naviknut da svaka koju provedem sa vama bude moja.
 

Sa svojih 21 godinu, sa sigurnoscu mogu reci da je ono sinoc sto ste uradili druga naljepsa stvar koju je za mene neko u zivotu uradio. I evo citav dan samo razmisljam o tome. I dalje mi u glavi ista slika, slika sinosnje veceri i vas dvojice. I jos uvijek ne mogu da vjerujem da ste spremni ici toliko nisko, samo da biste mi udovoljili. I jos sam sokiran onim sto ste uradili sinoc, pozitivno sokiran. Ostavit cu ovaj osjecaj i ponijeti ga sa sobom kada otkucaju moji zadnji trenuci. Osim toga, hvala Vam:
 

..sto me trpite ovakvog..
..sto mi dizete glavu svaki put kad je ja spustim..
..sto se sklanjate svaki put kad mi pogled presjecete..
..sto me podignete svaki put kad potucem..
..sto me lazete i kad sam svjestan toga..
..sto zelite nesto, samo zato sto ja to zelim..
..sto sve zasnivate na djelima, nikako na rijecima..
..sto radite ono sto nikada ne biste, samo zato sto sam ja tu..
..A najvise hvala sto ste ostali svo ovo vrijeme kad ste mi trebali i niste otisli kad je bilo najteze. Bar vi niste. Ovakve stvari nemaju cijenu. Ovo sto vi radite za mene, definitivno nikada niko nije..

 
I svi oni koji kazu – za to sluze prijatelji, nemaju osnovu za takvo nesto, jer ne znaju sta je u pitanju i ne znaju da ovakvi prijatelji vise nigdje ne postoje. Ne blefiram kad to kazem, samo oni najblizi meni znaju sta mislim i da sam upravu. I jesam, vjerujte mi..

 
Hvala vam, mnogo hvala..

 
I want to thank you
for giving me the best day of my life..
Oh just to be with you
is having the best day of my life..

 

28.04.2007.

LOCKED!

Htjedoh blog zavrsiti po prvi put sretnom pricom, a nije mi se dalo. U svakom slucaju, blog zatvaram, moram. Ne mogu da pisem sedmicno jednom, al iscrpljen sam nekim drugim stvarima, te vidim blog kao klasicnu obavezu.

 

Ukratko zatvaram ga i to je konacna odluka. Razlozi su sljedeci:

 

-          Uskoro putujem i kad se vratim hocu sve iznova da radim. Citav zivot mastam o ovom putovanju i hocu kad dodjem da krenem iznova, da moje putovanje u Rim pamtim po novom pocetku. Pocetku u kome za mnogo sta nece biti mjesta. 

-          Blog sam poceo pisati malo prije operacije, uslijedio je taj grozni period, mjesec dana na Kosevu, traume, teska operacija i sve ostalo, neka se zavrsi ovdje.

-          Imam izvjesnih personalnih problema, na kojima moram poraditi. Ozbiljno poraditi.

-          Propustio sam cijeli Aprilski rok, nije razlog internet ni blog, razlog su bile kontrole, snimanja, ali svejedno ne zelim da se ponovi.

-          Mnogo vremena na internetu provodim, postajem zasicen, umoran i imam sve manje vremena za to. Pa nek tako i ostane.

-          Blog sam dobrim dijelom pisao nekome, ne mogu vise tako. Ne u smislu da ne zelim, jednostavno ne mogu.

 

A poruka nekome je sljedeca:

 

..zelim da te zaboravim, ali moje te misli zele..
..moram bjezati od stvarnosti, jer to je jace od mene..
..u srcu mom praznina neka, neki cudni zvuci se cuju..
..i dok me nova ljubav ceka, moje misli prema tebi lutaju..

 
Bila si tu kad je bilo najteze, kad sam gubio na svemu od kilaze do samopouzdanja. Kada sam mislio da bolji dani ne mogu doci. Kada sam mislio da cu po prvi put morati kroz sve sam, pa ipak vjerujuci da ima izlaza, ti si me tome naucila. Dosla si i unatoc svemu ostala si. Sumnjam da bi vise iko tako postupio..

 
..sad nisu potrebne nam reci..
..one sad gube znacenje..
..i niko ne moze da spreci..
..oci uvek kazu sve..

 
Sve znas, sve sto ti kazem, nece biti novo, ali za sve cu te svejedno zamoliti jos jednom. Ako ti sta znacim, molbe ces uslisiti. Valjda znas gdje smo grijesili, isto tako znas da smo greske mogli izbjeci. Znas i sama kako je poslije svega, ali ne znas kako je moglo biti. Zato te molim, ne grijesi na istom mjestu sljedeci put, ako naucimo nesto iz svega, bice dovoljno. Da bar posluzimo jedno drugom kao lekcija.

 
..pa ipak pozelim neko pismo..
..mada znam da zajedno nismo..
..pisi ko nekad dva tri reda pisi..
..znam da je guzva i da neces stici..
..opisi mjesta gdje nas dvoje skupa zajedno..
..nikada necemo ici..

 
Zao mi je sto te necu vise buditi ja, blefirajuci da mi je krivo sto sam te pobudio, a budi sigurna da sam uzivao u svakoj sekundi kad te probudim i cujem te onako razdrazljivu i pospanu. I kad god bi rekao izvini dva puta zaredom, bio je blef, a meni je bila cast sto sam prvi koji ce ti pozeljeti dobro jutro. Jos draze mi je bilo jutro docekati sa tobom, biti zadnji koji ce reci laku noc i izgovoriti jos nesto uz to..

 
..kad zlatno jutro izadje..
..i stigne do mog prozora..
..volio bih da je snijeg i zima ledena..
..ja bi da sam rukavica kad dodirnes si lice..
..zelio bi da sam sve..
..sve sto dira te i skida te..

 
Ostani kakva si bila svo ovo vrijeme.
Ostani i ne mijenjaj se, neovisno sta drugi zeljeli. Ostani ogledalo savrsenosti i ljepote, ostani izvor iz kog bi se svako umio, ostani cvijet koje zima nista ne moze. Ostani ono sto vise niko nije.
Ostani kakva si bila svo ovo vrijeme.
A bila si najbolja..


..kad te vidim kisa prestane..
..crni oblak odmah nestane..


I hvala na svakom pogledu, svakoj rijeci, svakoj mrvi nade i svakoj odvojenoj minuti za mene. Od tebe ne trazim nista, samo da me ucnis sretnim, a to ces uraditi samo ako i sama budes sretna.

 
..i ko zna zasto smo se sreli..
..mozda je to Boziji znak..
..ovo vrijeme mi nismo odabrali..
..vrijeme je biralo nas..
..kome da ljubav dam..
..kada uvijek na kraju ostanem sam..

 
I nikad ne zaboravi, djela se racunaju, rijeci su tu da se zaborave..

 
..kao osmeh letnje noci nestajes..
..znam da neces doci..
..vise i ne cekam te..

 
I jos samo ovo, nikad vise, ali nikad ne okreci glavu, molim te. Spusti je, ustani, otidji, ali molim te, ne okreci je.

Molim te..

 

 

..dobro je kad te dugo ne vidim..
..nisam kriv, a ni tebe ne krivim..
..kad te vidim ja se priblizim..
..a kad ti pridem ja te obidjem..
..dugo samujem, a ti si sada s njim..
..ja po svome i nikog ne molim..
..ja ne zelim biti s bilo kim..
..i voljet cu te dok sam ziv..
..nisam kao on, a ni briga me za to..
..vise mi ni ti nista ne znacis..
..s tobom ne, a ni bez tebe..
..i bolje sam zasluzio, zar ne?..

 

P.S. ..Ti sto imas kuda, a ja nemam..


 

24.04.2007.

Ledesma - part one..

I poceh da osjecam posebnost majskog jutra. Svjez jutarnji zrak za tren obuze moje ionako umorno tijelo, koje kao da je jedva cekalo da se preda. Osjetih prste necije ruke na mom licu, kako klize, kao da plesu i dodiruju me zastitnicki i zavodljivo po mom jutrom okupanom licu. Iako napola pospan, osjetim vrelinu njenog pogleda, skoro pa mogu osjetiti svaki njen uzdah, dodir i pogled.

 
Otvorim oci, a krupne smedje okice me gledaju onako kako to do sada niko nije znao. Prodorno, zastitnicki sa puno cara i ljepote u njima.. Pogledom se ponizno zahvalim, a njeno lice ukrasi velicanstveni osmijeh.

 
Cime sada da se zahvalim?

 
Nije bilo potrebe za zahvalom, jer ona spusti svoje usne na moje i pozeli mi dobro jutro. Nasmijah se i oborih glavu ponovo na jastuk, pozelivsi da ponovom ovo budjenje jos nekoliko puta.

 
Osvanulo je nedjeljno popodne. Turitsi u  hotelu Pia Porte vec odavno su na nogama. Uzurbano se prave planovi kako obici sve ljepote Rima, dobiti na vremenu, jer Rimskih znamenitosti nema nigdje vise. Rim i danas odise necim posebnim, ma u Rimu je sve tako. Posebno. A cim razmisljam i dodjem do rijeci posebno, pogled mi odleti na nju, ono najljepse sto Rim nudi od kako sam tu, pogled mi odleti na moju Bubicu.

 
Prvenstveni, ali ne i jedini razlog dolaska u Rim bio je nogomet. Jake internet veze, dugogodisnja virtualna poznanstva, omogucise mi da bar na neko vrijeme budem stanovnik vjecnog grada.Ali ne samo meni, vec i njoj, bez koje putovanje ne bi bilo ono sto zapravo jeste. Konkretno utakmica Lazio – Livorno. Moja zaludjenost i opcinjenost Rimom i Laziom bila je jaca i od mene samog. I dosao je taj dan, dan kada cu po prvi put otici na Olimpico, zapjevati Lazio sul prato verde vola, biti jedan od Irr i sve to zajedno sa njom.

 
Prekrasno nedjeljno popodne, mnostvo turista, slucajnih prolaznika cinili su Rim jos magicnijim. Cinilo mi se da je svaka sekunda provedena u hotelu ogroman promasaj. Majsko sunce, lagani, skoro neprimjetni povjetarac i ogromne guzve vani cinile su dan savrsenim.

 
Prije meca morali smo se naoruzati suvenirima, Bubica nije imala nista. S tim da smo imali sasvim dovoljno vremena da za njeno prekrasno tijelo nadjemo prikladan dres. Vec na pocetku nadjosmo prekrasan nebesko plavi dres Lazia sa brojem 24 i imenom Ledesma na njemu. Iako prekrasan, savrsene velicine imao je i manu. Isuvise proziran cinio mi se u prvi mah odbojnim, ali protiv Bubice se ne moze. Odluka je pala, kupujemo dres.

 
Ostalo je tacno sat vremena do pocetka onog sto cekam punih 8 godina. Nikada u zivotu nisam zelio nesto kao tu nedjelju.. Da konacno udjem na Olimpico i stopim se sa kolonijom nebesko plavih ratnika. Prije nego krenusmo, sa svim suvenirima, pogledah Bubicu, tanki, prozirni svijetlo plavi dres cinio ju je savrsenom. Pozelio sam vise od svega prici jos sa ledja, dodirima i usnama savladati to prekrasno tijelo, ali ne. Danas je dan posvecen samo nogometu.

 
Udjosmo na stadion, a na Olimpicu se cuje pjesma Noi semo gente della capitale, a moje tijelo obuze osjecaj nemira. Posmatram gomilu razjarenih navijaca u nebesko plavim dresovima, kao gladijatori se nadvikuju, krv mi dodatno razbukatavaju, sa gomilom klupskih obiljezja, kao da je sve najljepse u Rimu, bas se naslo na Olimpicu.

 
Nervoza, nemir, cudna strujanja tijelom obiljezise prvo za Lazio nepovoljno poluvrijeme. 1-1 protiv tima koji je Lazio morao savladati, a rivalitet izmedju komunisticke ljevice i desnicara samo je jos vise podgrijavao za Lazio nepovoljan rezultat.

 
Razmisljam o rezultatu na poluvremenu, djelimicno zabrinut, ali ipak bez ikakvih sumnji da ce Lazio na kraju doci do svih bodova. A potom pogledam je dok stoji ispred mene, sa salom u ruci i prekrasnim Ledesminim dresom. Njeno prekrasno tijelo umotano u magicni svijetlo plavi dres cinilo me jos nervoznijim.  Nikada u zivotu je nisam toliko zelio, nikada u zivotu uopste nisam bio obuzet tolikom zeljom. Djelimicno iznenadjen onim sto mi tijelo nalaze, osvrnuh se oko sebe, ne bi li zelja splasnula.

 
A potom je ponovo pogledam. Prekrasno tijelo u sasvim obicnoj trenerci kao da se jos vise isticalo, a prozirni dres mutio mi je razum.

 
U tom momentu sam htio nekako vezati je za sebe zauvijek, a Rim ucniti nasom svakodnevnicom.

 
Igraci se vratise na teren, drugo poluvrijeme poce, a moje misli nikako da se vrate na travnjak Olimpica. Zagrlim je, a ona me pogleda svojim smedim ocima, pogledom mi samo oteza moje ionako slabasno stanje, zada mi posljednji udarac..

 
Uhvatih je za ruku, napravih korak, a potom upitah..

 

-          Idemo li?


 

21.04.2007.

Memories..

I pored svega, za jucerasnji dan mogu reci da mi je jedan od najljepsih u zivotu. Mnogo je razloga, a jedan je i taj sto sam sada samo na korak od ispunjenja svog najveceg sna.

 
A sanjam ga vec 8 godina.

 
Ima jos nesto po cemu cu jucerasnji dan pamtiti dugo. Jucer vidjeh sve cetiri djeovjke koje mi znacise i zivot obiljezise. Sve cetiri u jednom danu, a desi se po mjesec dana da ih ne vidim, jucer sve u jednom danu.

 
Mozda ne bi tome davao toliki znacaj da nesto od tog vidjenog nije nevidjeno do sada. Naime, dok sam se vracao kuci, prolazim kraj Bilimista i razgledam okolo i vidim svoju prvu ljubav, istu onu kojoj dadoh 18 mjeseci zivota, sve najljepse sto sma imao, skoro cijelu srednju skolu i mnogo vise od toga. Mozda ni to ne bi bilo cudno, da je bila sama.

 
Nikada me u zivotu nije vidjela sa nekim, niti sam ja nju vidio sa nekim. Ne zato sto nismo imali nikoga, vec su nas putevi tako vodili, a skoro da smo izlazili na ista mjesta.
 

Juce je vidjeh po prvi put sa momkom i ne mogu reci da sam osjetio zavist ili ljubomoru, niti da sam pozalio sto nisam na njegovom mjestu, jer znam ko je ona i nema sumnje ako je sa njim momak vrijedi, vrlo vjerovatno vise nego ja. Ipak neki cudan osjecaj prodje mi tijelom, nikada do sada vidjen, ali i nemoguc za opisati.

 
Ali..odmah pozelih da znam ko je on zapravo, sta radi, s kim se druzi, koliko daje, koliko trazi..

 
Putem se sjetih srednje skole, sjetih se dana kada njena najdraza knjiga Ulicni odvjetnik posta i moja najdraza, kada moji Piloti i Kazaliste postase njeni Piloti i Kazaliste, Leto zajednicka pjesma, moj Lazio posta njen Lazio, Sinisa Mihajlovic zajednicki junak, a Amarilis posta nesto cemu smo se oboje beskrajno divili.
 

Sjecanja, kao neka debela knjiga se prelistase i cim stigoh kuci poslah sms i upitah je kako je, sta radi i kako prodje Bracno, a ona odgovori: E pa nigdje te. Ma uzivam u proljecu, disem punim plucima, po citav dan vani.:) Bracno? Hm...7...;) kako si ti?

 
Samo jos da mi je znati da li dise za jedno ili oboje..

 

14.04.2007.

Nebo boje misterije..

Najljepse su stvari koje se dese spontano. Jer kao takve nemaju cijenu, niti im se vrijednost moze izracunati. Da mi je neko rekao, da cu vecerasnju noc zavrsiti u adi, slusati sum slapova u drustvu meni dragih osoba, tesko da bih povjerovao. Tim prije jer su planovi bili sasvim drugaciji. Daleko od toga da se kajem, cak naprotiv, ovaj mir na nasem mjestu u sitne sate, bas mi je trebao. Nije bitno gdje sam, uvijek mi je bilo bitno sa kim sam.

 

Tako nas trojica veceras, svjesni da se samo jedni na druge mozemo osloniti i kad drugog oslonca nema, opet se skupismo. Da je bio jos neko tu, bio bi suvisan. Bez obzira ko taj neko bio. I dok se jedan od nas izdvoji zauzet telefonom u sitne sate, vjerovatno pravdajuci se nekome, ja legoh na prostirku. Prijatelj, onako prijateljski bez pitanja, nastima se, a ja mu posluzih kao jastuk. Valjda za to prijatelji sluze izmedju ostalog.

 

Ja navukoh jaknu, hladnoca poce da mi para tijelom, a lagani vjetric da probija svaku poru odjece,  spustih kragnu, da mi bude sto toplije, a ruke uvukoh u rukave, pruzeci ih pored glave. Opustih se u cjelosti i dopustih tisini da me vodi kroz noc. Mirna noc, meni dragi ljudi, sitni sati, situacija kao zamisljena. On naslonjen na mene poce da mi sa zarom prica o necemu, ali moje misli okupira nebo.

 

Gledam u nebo, a ono kao Perzijski tepih, prostrlo se ukraseno naljepsim ovozemaljskim ukrasima. Svaka zvijezda cinilo mi se treperi na svoj nacin, prica svoju pricu, plese svoju igru. Kao da me svaka pokusava zavesti, okupirati moju paznju, dajuci sve od sebe i sto je najcudnije iako dosta slicne, svaka mi se isticala necim. Ja zaokupljen i zadivljen tim prekrasnim zvijezdama, pozelih samo jedno, da se sve skupe i ispisu jedno ime od tri slova. Njeno ime..

Ne htjedoh traziti njenu sliku na nebu, svjestan da bi trazio previse, vec zazmirih i istu zamislih..

 

Jednima ugodan ostatak noci, drugima ugodan dan..

 


Noviji postovi | Stariji postovi

Romanticar u svom romanticnom kutku..
<< 05/2009 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31

If u need me..

MI NISMO MI..
Kako da ti kazem, kako to
od ljubavi je malo ostalo
govori ti srce, cutim ja
mi nismo mi, ti nisi ta

Znam da ima puno razloga
da ne budemo skupa ti i ja
i suvise nas toga razdvaja
mi nismo mi, i samo to je istina

Jer ja ne mogu da zivim u lazi
ako to mozes ti samo mi kazi
da mi nismo mi i da to nije to
ti imas vremena a ja ga ne bih trosio..

V.G.

EVERY STEP YOU TAKE..
Every breath you take
Every move you make
Every bond you break
Every step you take
Ill be watching you

Every single day
Every word you say
Every game you play
Every night you stay
Ill be watching you

Oh, cant you see
You belong to me
How my poor heart aches
With every step you take

Every move you make
Every vow you break
Every smile you fake
Every claim you stake
Ill be watching you

Since youve gone I been lost without a trace
I dream at night I can only see your face
I look around but its you I cant replace
I feel so cold and I long for your embrace
I keep crying baby, baby, please...

Oh, cant you see
You belong to me
How my poor heart aches
With every breath you take



POLICE.

Dovidenja, dovidenja..
Dovidjenja, dovidjenja Bog te cuvao
pisem ti srcem i svojim suzama
neka druga zena grijat ce moj dom
da je volim k’o tebe nikada

Gdje ce ti dusa
nocas mila reci mi
gdje ce ti dusa
u raj nece, vjeruj mi

Zastava na pola je
za te spustena
soba prazna
bez tvog osmijeha
bez tvog koraka

Sam sa sobom samujem
s tvojim pismom umirem..

Sve, sve bih dao
da se vrate kazaljke
da te ponovo upoznam
jedne kisne nedelje

Ne bi vise cekala
ne bi brinula
bila bi mi kraljica
jedna jedina

Al’ kad se spuste zavjese
kajanje ne pomaze..

Valentino..

MOJA INSPIRACIJA
Mjesečevi Prsti
Lijepo je sanjati...
Hodnik mojih zelja....
Još jedan krug na mom vrtuljku
The book of truth
...nisam andjeo ja...
Crnokosa --..I'M BACK!!!!!!!
Who's gonna drive you home tonight?
I FiGhT BaCk
Prokulica
Na sijelo kod Charuge
Čisto informativno
Mademoiselle...
JuSt sO YoU KnOw...
Other Side of Me
ღame...ღ***
BLONDIE
romanticna ...Pa sta!? :)
Tople usne žene
SEX & DAMA
Voli tu Vaginu !
SaMo__SvOjA
BUBAMARA
Zivim za tebe
yakamoz
više...

ROMANTICNIH
43175

Powered by Blogger.ba